Ne kaže se uzalud kako je iskustvo najbolja škola. Pokazuju to, ali i dokazuju, sve češća iskustva motiviranih, proaktivnih pojedinaca spremnih učiniti korak više u svome napretku, uhvatiti se u koštac s inozemnim iskustvom te iz njega izvući ono najbolje. U vrijeme studiranja takvo iskustvo predstavlja priliku za usavršavanje različitih vještina, stjecanje novih spoznaja kako o ljudima tako i općenito o povijesti, kulturi i običajima drugih naroda, te priliku koja uči kako se osamostaliti, upoznati svijet i djelovati globalno. Upravo je Diana Šapina, apsolventica engleskog i njemačkog jezika i književnosti, prevoditeljskog smjera na Filozofskom fakultetu u Osijeku, inače i članica AIESEC-a Osijek, jedna od tih pojedinaca.
Kao praktikantica, Diana je radeći na AIESEC-ovom projektu predavala njemački jezik na jednom od fakulteta poljskog grada Poznana. Kako navodi, prilikom odlaska na praksu naglasak je stavila prvenstveno na veći grad, a kako je dobivala ponude upravo iz Poljske te joj se ponuđeno svidjelo, odluka je pala. Također , pripomogla je i spoznaja o Poljacima kao dobrim domaćinima što je doživjela iz “prve ruke” od Poljakinje koja je studirala u Poznanu, a inače svoju praksu odradila upravo u Osijeku. Cjelokupan projekt bio je osmišljen na način da je AIESEC predstavljao svojevrsnu školu stranih jezika te sukladno tome organizirao tečajeve njemačkog, engleskog, ruskog, francuskog i španjolskog jezika. „Takva prilika ne bi mi bila pružena u Osijeku, što je u redu jer ima dovoljno osposobljenih predavača. No htjela sam ovo iskustvo steći baš u inozemstvu kako bih samu sebe bolje upoznala. Htjela sam vidjeti kako se snalazim kada moram sama o svemu brinuti, kada nisam okružena obitelji i prijateljima u zemlji gdje ne razumijem jezik i gdje rijetko koja trgovkinja govori engleski ili njemački jezik. Bio mi je cilj nositi se sa svim poteškoćama kako najbolje znam i što manje kukati, a što više činiti.“ Dianina su predavanja bila namijenjena studentima jedva mlađima od nje same pri čemu je kao osobit izazov istaknula postavljanje određenog autoriteta i profesionalnosti, jer se, s druge pak strane, s istim tim ljudima družila za vrijeme cjelokupnog boravka ondje. Kao i ostalim praktikantima/predavačima, i Diani je bilo ukazano potpuno povjerenje u samom načinu provođenja nastave. Osim zadanih tema, sve se svelo na njezinu kreativnost, sposobnost organiziranja i realizacije predavanja na najbolji mogući način. „Morala sam dakle sve materijale sama pripremati pa je bio izazov pogoditi što neće biti preteško, a što neće biti prelagano. Interaktivnost mi je također predstavljala izazove jer sam imala i jednu početničku grupu, a u ostalim grupama je potrajalo dok su se malo opustili i počeli slobodnije govoriti. No drago mi je što je bilo baš tako jer sam se i u tim situacijama snašla i znam da bih to opet uspjela.“
Osim izvanrednog iskustva, vidljiva je i sličnost dviju zemalja, Hrvatske i Poljske. Za Poznan Diana kaže kako je „divan grad, dosta veći od Osijeka (oko 550 000 stanovnika), s pregrštom znamenitosti i događanja, kao i cijela Poljska.“ Poput Hrvata, i ondje su ljudi sličnoga mentaliteta pri čemu je naglasak na važnosti obitelji kao i na sličnosti velikog broja običaja. Što se jezika tiče, Diana ističe kako je za nju poljski jedan od težih i nerazumljivijih, dok Poljacima, čini se, a pohvalno je, hrvatski ne predstavlja veće poteškoće.
Dianino iskustvo začinilo je i svakodnevno multikulturalno okruženje. Živjela je, naime, u stanu s još petero praktikanata: Ukrajinkom, Njemicom, Nijemcem te s dva Novozelanđanina od kojih je jedan zapravo Egipćanin. „To mi je bilo najbolje od svega jer smo se odlično slagali i stvarno bili kao obitelj, što znači da smo si vjerovali i činili jedni drugima usluge, ali i nekad se prepirali oko kućanskih poslova.“ Druženje praktikanata svodilo se , osim na međusobnu potporu i izlaske , jednako tako, i na putovanja prilikom kojih su obišli Wrocław, Krakov i Varšavu. „Poljski se turizam najvećim dijelom temelji na gradskom turizmu te je svaki grad u kojem sam bila imao neke svoje posebne znamenitosti, a sa svakog putovanja vratili smo se s pričom o novoj pustolovini. Kada smo išli u Krakov nezaobilazan je bio i posjet Auschwitzu.“ Dakako, nezaobilazni su bili i pojedini kulturalni šokovi, sasvim očekivani i prihvatljivi ukoliko osoba odlazi duže vrijeme živjeti u novi grad, i to u potpunosti prepuštena sama sebi.
Naposljetku, potrebno je zapitati se koliko je još zemalja, o kojima gotovo niti ne razmišljamo, a pružaju mogućnost iskustava sličnih ovomu. Važno je kako se osoba postavi u određenoj situaciji te stupanj njezine otvorenost ka iskustvima, bez predrasuda, očekivanja i razbijanja glave nebitnim sitnicama. Samo jedno iskustvo može stvoriti žeđ za novim, još izazovnijim, upoznati nas s nama samima, te bez obzira na teškoće, koje to i ne moraju biti, uliti veliku dozu samopouzdanja. Kako i sama Diana kaže: „ Savjetovala bih svakome da proživi takvo jedno iskustvo u inozemstvu jer su se meni zaista proširili vidici. To kažem jer mi prije Poljska nikad ne bi pala na pamet kao zemlja u koju obvezno moram otići jednom u životu. Osim toga imala sam priliku predavati, što možda nikad ne bih ni pokušala jer završavam prevoditeljski smjer. Čak bih voljela tako nešto i ponoviti, no ovoga puta u nekoj egzotičnijoj zemlji kao npr. Brazilu ili Meksiku.“
„Iskoristite sve što vam nudi studentski život jer sad je vrijeme da putujete, otkrivate svoje sposobnosti i steknete prijatelje po cijelom svijetu. Neće vam biti žao što ste imali poteškoće, na kraju će vam ostati lijepe uspomene, steći ćete radno iskustvo i postati ćete hrabrija osoba!“